Tri puta je dobio nagradu najboljeg igrača Srbije i Crne Gore, 2003., 2005. i 2006. godine. Do sada je odigrao trideset sedam utakmica za reprezentaciju i postigao petnaest golova. Visok je 2,02 m, pa je jedan od najviših igrača sveta. Pre Crvene zvezde je igrao za AIK Topolu, Mornar, Spartak Suboticu i Kolubaru. Dok je igrao zabeogradske crveno-bele u 110 utakmica postigao je 71 gol.(nacionalno prvenstvo, nacionalni kup i evropska takmičenja).
1. aprila 2007. postigao je svoj prvi het trik u španskoj primeri. U sredu 19.decembra 2007. godine. postigao je 2 gola u španskom kupu koji su mu ujedno bili i prvi u Valensiji.
Професионалну каријеру је започео у локалном клубу Космос из Бајине Баште, потом наступа за ваљевскуБудућност, да би 1999. године прешао у Војводину. У њој је остао до 2003. године и у том периоду је имао 41 наступ и постигао 10 голова. Потом је наступао за Шахтјори московскуЛокомотиву, али се ни у једном клубу није прославио. Затим 2006. године прелази у Стандард из Лијежа где је коначно добио праву шансу. У сезони 2006/07. је на 39 званичних утакмица постигао 24 голова. Сезоне 2007/08. изабран је за најбољег фудбалерабелгијске лиге. Исте године са Стандардом осваја титулу првака Белгије. То је била прва титула Стандарда после 1982. године. Наредне године са Стандардом осваја Суперкуп и другу узастопну титулу.
Након завршене сезоне 2008/2009. Јовановић долази у сукоб са директором Стандарда. После две одличне сезоне и сјајних наступа за репрезентацију Јовановић је желео да напусти клуб и пређе у неку од квалитетнијих лига, али му управа то није доѕволила. Током лета, Јовановић је преговарао са Астон Вилом, Штутгартом и Евертоном, али је на крају морао да остане у Стандарду. У току јесени 2009. године, Јовановић је у озбиљним преговорима са Валенсијом.
Од доласка Радомира Антића на чело репрезентације Јовановић је стандардан у најбољих 11. У квалификацијама за Светско првенство 2010. Јовановић је постигао 4 гола (против Румуније и Фарских Острва у гостима и 2 против Румуније код куће). Победом над Румунијом у Београду од 5:0 у мечу на ком је Јовановић постигао 2 поготка, Србија се по први пут у историји пласирала на Светско првенство.
Rođen 15. septembra 1978. u Beogradu. Visok je 1,83 m, težak 80 kg.
Imao je osam godina kada ga je tata Rade, na ne baš preterano oduševljenje mame Dine, odveo na "Marakanu". Već posle samo nekoliko treninga bilo je jasno da je reč o vanserijskom talentu i "Zvezda" je prigrlila malog Marka.
Druženje je trajalo do njegove četrnaeste godine kada su Markovi roditelji dobili posao u Solunu, a Marko Pantelić sa samo četrnaest godina potpisao ugovor sa prvoligašem "Iraklisom" iz Soluna i zaradio prve pare. Dve i po godine je igrao u grčkom klubu i postao poznat. Počele su da stižu ponude kako iz grčkih većih klubova, tako i iz inostranstva. Kada su za to čuli čelni ljudi kluba, ponudili su mu grčki pasoš i mogućnost da igra za njihovu reprezentaciju, ali je on to odbio iz želje da se oproba u drugoj zemlji i većem klubu.
Sedamnaestogodišnji Marko odlučuje da u život dalje krene sam. Odlazi u Pariz i tamo potpisuje ugovor za čuveni "Pari Sen Žermen". Bio je to najburniji period u njegovom životu. Potpisao je ugovor kao jedan od najtalentovanijih igrača Evrope i trenirao i nastupao pored takvih majstora kao što su Leonardo, Marko Simone i Rai. Nije odoleo čarima Pariza, uživao je u životu...Mnogo para, poslednji model "poršea", garderobu sa prestižnih modnih pisti. Izlasci, diskoteke, druženje sa ljudima koje je do tada viđao samo na televiziji.
Cehovi ne baš urednog života u Parizu počeli su polako da stižu i Marko je, iako mlad , shvatio da nešto mora da menja.Na molbu čoveka koga je upoznao u Parizu da mu pomogne u Švajcarskoj i na nagovor oca, odlazi u Lozanu, gde je potpisao ugovor na devet meseci i sa klubom koji je bio pred ispadanjem stigli su u poziciju da osvoje šampionat. Igrao je odlično. Na dvadeset jednom meču postigao je četrnaest golova. Usledili su pozivi mnogobrojnih vodećih evropskih klubova.
I tada je načinio, čini se, prvi pogrešan korak. Odlučio je da karijeru nastavi u Španiji, u "Selti". Sa materijalne strane bio je to dobar ugovor, ali je fudbalski stagnirao.
"Selta" je Marka pozajmila austrijskom "Šturmu". Doduše, i on je hteo tamo, jer je već imao poziv Ivice Osima, koji je trenirao ovaj klub, da mu pomogne u Ligi šampiona. I tu se zadržao kratko, a onda se definitivno vratio u Beograd. I tada počinje njegov hod po mukama. Za kratko vreme od momka koji je imao sve, šetao trgovima Pariza, vozio najskuplja kola, posećivao najpoznatije klubove, došao je u situaciju da gotovo jedva preživljava. Nekoliko pregovora sa "Zvezdom" je propalo, a da bi ostao u formi, počeo je da trenira sa "Obilićem". Na pripremama se razboleo i usledilo je višemesečno lečenje. Bio je to najteži period u njegovom životu.
Borac po prirodi, nije se predavao. Sa "Obilićem" se, kako kaže, nisu našli, pa je potpisao ugovor sa "Sartidom" iz Smedereva. Želja da se vrati fudbalu bila je jača od svega. I uspeo je. Sa Sartidom je osvojio Kup Jugoslavije pobedivši "Zvezdu" i to njegovim golom, što je bila najbolja preporuka da se posle višegodišnje odiseje, vrati u "Crvenu zvezdu", svojoj prvoj i najvećoj ljubavi. Taj povratak obeležen je osvajanjem dve uzastopne "duple krune".
Od 2005. je u berlinskoj Herti. Za skoro četiri sezone u Herti, Pantelić je postao zaštitni znak berlinskog kluba. Igrama i golovima brzo je isplatio dva miliona evra koliko su Nemci uložili u njegov transfer iz Crvene zvezde 2005. godine. Međutim, polako ali sigurno bliži se vreme za rastanak, pošto Pantelićev ugovor ističe u junu, a Marko je definitivno rešio da „krene dalje“.
Za reprezentaciju Srbije i Crne Gore je debitovao 16. novembra 2003. protiv Poljske (3:4) u Ploku, a interesantno je i to da mu nikako ne polazi za nogom da zatrese mrežu u takmičarskim susretima.
Neven Subotić je slučajno upoznao Kita Falka, koji je bio pomoćnik u reprezentaciji SAD do 17 godina i koji ga je pozvao da dođe na probu. Od 2004. do 2006. godine je igrao za tim Univerziteta Južne Floride, te u mladim reprezentacijama SAD. Zatim se ponovo preselio u Nemačku da nastupa za Majnc 05. U prvoj sezoni je odigrao 34 utakmica i postigao četiri gola. Godine 2007. je prešao u Borusiju za četiri miliona evra. U Borusiju ga je poveo bivši trener Majnca Jirgen Klop. Sezone 2008/09. je za Borusiju odigrao 33 utakmica i postigao šest golova.
Gojko Kačar (rođen 26. januara1987. u Novom Sadu) je srpskifudbaler. U Novom Sadu je završio gimnaziju, a trenutno je student Fakulteta tehničkih nauka. Kačar je igrač berlinske Herte koji može igrati na svim pozicijama ali preferira mesto zadnjeg veznog igrača u timu. Prešao je u zimskom prelaznom roku 2008. godine iz FK Vojvodine u klub iz glavnog grada Nemačke za 3 miliona evra. Na dresu nosi broj 44, visok je 1,83 m i ima 83 kg. Nastupa i za mladureprezentaciju Srbije.
Dejan Stanković (Beograd, 11. septembar1978) je srpski fudbaler i reprezentativac. Trenutno nastupa za milanski Inter. Posle povlačenja Save Miloševića postao je kapiten nacionalnog tima, prvi kapiten reprezentacije Srbije. Do decembra 2009. za reprezentaciju je odigrao 85 utakmica i postigao 13 golova.
Dejan Stanković je rođen u Beogradu 11. septembra 1978. u porodici Borislava i Dragice Stanković, a odrastao je u Zemunu.
Otac Borislav je igrao za OFK Beograd, majka Dragica je bila član ekipe
Sloga iz Zemuna. Dejan je sa 7 godina počeo je da igra za lokalni klub
Teleoptik. Tu ga zapazio Branko Radović, trener kadeta Crvene zvezde i
preporučio svom kolegi Tomi Milićeviću. Dejan je sa 14 godina prešao u Crvenu zvezdu i prošao njene omladinske timove. Sa Stankovićem su trenirali mnogi danas poznati igrači poput Nikole Lazetića i Nenada Lalatovića, a trenirao ih je Vladimir Petrović Pižon.
U seniorski tim je prešao sa 16 godina u sezoni 1994/1995. kod trenera Ljupka Petrovića. Za Crvenu zvezdu je debitovao u meču protiv OFK Beograda, u kom je Crvena zvezda slavila 2:1. Svoj prvi gol u crveno-belom dresu postigao je 1995. protiv Budućnosti iz Podgorice i oborio rekord Dragana Džajića
koji je do tada bio najmlađi strelac u klupskoj istoriji. Stanković je
sa Zvezdom te sezone igrao na 7 utakmica i osvojio duplu krunu.
Sledeće sezone FK Partizan je osvojio Prvenstvo Jugoslavije, dok se
Crvena zvezda morala zadovoljiti Kupom. Stanković je ukupno je dao
četiri gola na 24 utakmice.
U Kupu pobednika kupova 1996/1997. Crvena zvezda se 1. kolu susrela sa nemačkim Kajzerslauternom,
osvajačem duple krune u Nemačkoj. Kajzerslautern je slavio 1:0 na
domaćem terenu. Stanković je revanš 26. septembra 1996. započeo na
klupi, a ušao je u igru na početku drugo poluvremena. Prvi i jedini gol
u regularnom toku utakmice Stanković je postigao sa oko 20 metara u 54.
minutu. Kako je u ukupnom skoru rezultat bio 1:1, igrali su se
produžeci, a Stanković je postigao još jedan gol u 6. minutu produžetka
iz voleja sa ivice šesnaesterca. Zoran Njeguš i Miodrag Pantelić su postavili konačnih 4:0 za Crvenu zvezdu. Crvena zvezda se u sledećem kolu srela sa Barselonom,
kasnijim osvajačem ovog takmičenja, i poražena je ukupnimm rezultamo
4:2 (1:3 u gostima i 1:1 na domaćem terenu). U domaćem prvenstvu
Partizan je ponovo postao šampion, dok je Crvena zvezda ponovo osvojila
kup. Postigao je 10 golova na 26 utakmica.
Stanković je 1997. postao najmlađi kapiten Crvene zvede i najbolji
fudbaler u domaćem prvenstvu. Postigao je 15 golovana 28 utakmica, ali
je ipak Crvena zvezda ostala bez oba trofeja, pošto je FK Obilić posvojio prvenstvo, a Partizan kup.
Stanković je uspeo da stekne poverenje trenera Svena Gorana Eriksona i već na debiju protiv Pjačence Stanković je postigao pogodak. Izborio je mesto u startnoj postavi u konkurenciji Pavela Nedveda, Serđa Konsisaoa, Ivana de la Penje i Matijasa Almeide. Ipak, moćni Laciov tim je u poslednjem kolu prepustio titulu Milanu, ali je uspeo da osvoji poslednji Kup pobednika kupova 1999. pobedom na Majorkom i Superkup Evrope pobedom nad Mančester junajtedom.
Stanković je na 41 utakmica za Lacio postigao 9 golova. Ipak, Lacio je
sledeće sezone uspeo da osvoji titulu nakon 26 godina čekanja.
Nakon odlaska trenera Eriksona na mesto selektora Engleske početkom 2001. i dolaska novog trenera Dina Zofa,
Stankovićeva forma je počela da slabi. Novi trener Fiorentine Roberto
Manćini je želeo da dovede u tim Stankovića i Mihajlovića, ali do toga
nije došlo. Zof je podneo ostavku zbog loših rezultata na početku
sezone 2001/2002, a zamenio ga je Alberto Zakeroni.
Lacio je tih sezona bio u finansijskim problemima zbog skandala sa
glavnim sponzorom prehrambenom kompanijom Ćirio, a takođe je patio zbog
loših poslovnih poteza, kao što je dovođenje Španca Gaiske Mendijete. I dok je klub beležio loše rezultate, Stanković je iskoristio poverenje Zakeronija i postigao nekoliko važnih golova.
I kod novog trenera Lacija Roberta Manćinija Stanković je bio
standardan prvotimac i postigao je 8 golova na 38 utakmica. Prvi deo
sezone 2003/2004 je igrao za Lacio na 27 utakmica i postigao 4 gola.
Pošto su svi finsnsijski jači timovi u Italiji znali da će finansijski
oslabljeni Lacio morati pustiti Stankovića pre ili kasnije, nekoliko
klubova se borilo da ga dovedu u svoje redove. Torinski Juventus je bio vrlo zainteresovan za Stankovića i on je bio blizu prelaska u klub, ali se na kraju odlučio za Inter,
verovatno zato što je Roberto Manćini u januaru postao trener tog
kluba, i potpisao je ugovor na četiri godine. Stanković se odrekao dela
para u korist Lacija.
Inter
Sledeće
sezone Inter je završio na trećem mestu, uz 18 pobeda i čak 18
nerešenih susreta, uz samo dva poraza. Ipak, klub je uspeo da osvoji
Kup Italije, pobedom na Romom u finalu. Stanković je postigao ukupno 6
golova na 47 utakmica odigranih za Inter te sezone.
Inter je konačno osvojio skudeto sledeće sezone, nakon što je Juventusu oduzeta titula zbog skandala sa nameštanjem utakmica. Klub je odbranio i kup, opet pobedom nad Romom. Dejan je uspesima Intera doprineo sa 6 golova na 38 utakmica.
Na Svetskom prvenstvu 2006.
u Nemačkoj, Dejan Stanković se uklopio u sivilo tima koji je zauzeo
razočaravajuće poslednje mesto. Nakon prvenstva novi selektor Havijer Klemente je izvršio smenu generacije, a Stanković je postao prvi kapiten Srbije, nakon razlaza Srbije i Crne Gore. Prvu utakmicu kao kapiten je imao u pobedi nad Republikom Češkom31. avgusta2006. 3:1 u gostima, koja je bila organizovana kao oproštaj njegovog bivšeg saigrača iz Lacija Pavela Nedveda.
Kako je Juventus bio prebačen u Seriju B, a najveći rival Milan je
bio kažnjen oduzimanjem 8 bodova pre početka prvenstva 2006-07, Inter
je bio glavni favorit za osvajanje Skudeta. Pojačan Zlatanom Ibrahimovićem,
Inter je bio ubedljiv i postavio je novi rekord u italijanskom fudbalu
sa 17 uzastopnih pobeda. Stanković je na 45 utakmica postigao 16
golova, uključujući i oba gola protiv Katanije u Interovoj seriji
pobeda. Novi ugovor sa Interom je potpisao 2. februara 2007, po kom bi
Stanković ostao u klubu do 2010.
Inter je po drugi put odbranio titulu u sezoni 2007/2008. Odlaskom trenera Roberta Mančinija i dolaskom novog trenera Žozea Murinja,
nastavak Stankovićeve karijere u Interu je pod znakom pitanja. Tokom
leta, Stanković je pregovarao sa Juventusom oko transfera, ali do
prelaska u Juventus nije došlo zbog protivljenja Juventusovih navijača
njegovom dolasku i nedolasku Frenka Lamparda
u Inter. Iako je Murinjo na početku sezone najavljivao da ne računa na
Stankovića, Stanković je ostao standardan u ekipi Intera. Svoju 75.
utkamicu u dresu reprezentacije protiv Francuske 11. decembra 2008.
(1:2) Stanković je završio nakon samo 5 minuta igre, zbog povrede
ligamenata kolena koju je zaradio u duleu sa Anrijem.
Na teren se vratio 28. septembra u derbiju protiv Milana (0:1). U
tekućoj sezoni za sada postigao 2 gola. Golom u derbiju protiv Rome
(4:0) prekinuo je dugi niz utakmica na kojoj nije postigao gol, još od
prvog kola sezone 2007/2008.
Ивановић је почео своју каријеру у Срему, након чега је прешао у ОФК Београд2003. године. Две и по сезоне је провео у Београду и одиграо је 55 првенствених утакмица, постигао пет голова и зарадио само четири жута картона.
У зимском прелазном року 2006. године, потписао је уговор са Локомотивом из Москве, коју је тада тренирао Славољуб Муслин.
У првој сезони је одиграо 28 утакмица у шампионату и постигао два гола.
Наредне сезон је наступио на 26 утакмица, само једном је замељен и
успео је да постигне три поготка.
У јануару 2008. потписао је уговор са Челсијем, уз обештећење од 9,7 милиона фунти, које су исплаћене његовом бившем клубу што је био највећи трансфер у историји руског
фудбала. Ивановић је потписао уговор на три и по године и задужио је
дрес са бројем два. За њега су поред Челсија били заинтересовани Милан, Интер, Јувентус и Ајакс. До краја сезоне 2008/09. није добио прилику да игра. Тадашњи тренер, Аврам Грант
је сматрао да Бане није довољно физички спреман јер се руско првенство
завршило неколико месеци раније, па је Ивановић током ток периода био
без такмичарских утакмица.
У јануару 2009. тренерФиорентине показао је велико интересовање за Ивановића,[1] да би те шпекулације 27. јануара потврдио и Ивановићев менаџер, међутим Челси није желео да се одрекне Ивановића.
Тек након смене Сколарија и доласка Гуса Хидинка на место тренера, Ивановић је добио праву шансу. На утакмици са Њукасл јунајтедом4. априла2009. је наступио за Челси у првенству након више од три месеца. Први гол у дресу Челсија је постигао против Ливерпула на Енфилду, у четвртфиналу Лиге шампиона.
Гол је постигао главом и донео је свом клубу почетну предност. Касније
је на том мечу посигао још један гол главом и Челси је добио са 3-1.
За младу репрезентацију је дебитовао 15. децембра2003. против Македоније у Охриду (4-1). Први погодак је постигао само два дана касније на истом месту и против истог противника (7-0).
Nemanja
Vidić je rođen u porodici oca Dragoljuba, penzionisanog radnika
valjaonice bakra, i Zore, bankarskog službenika. Vidić je počeo da
trenira fudbal sa 7 godina u lokalnom klubu Jedinstvo Užice (1989-1993)
uz starijeg brata Dušana. U 12. godini prešao je u Slobodu (1994-1996).
Crvena zvezda
Dve i po godine kasnije, Vidić je postao član omladinskog tima Crvene zvezde (1996-2000). Seniorsku karijeru je započeo 2000. u Spartaku iz Subotice, kao pozajmljen igrač. U Crvenu zvezdu se vratio nakon isteka ugovora, i bio je standardni član ekipe pod trenerom Zoranom Filipovićem.
Sa Crvenom zvezdom je osvojio Kup Jugoslavije u sezoni 2001/02. Za
reprezentaciju Jugoslavije debitovao je dok ju je vodio selektor Dejan Savićević protiv Italije (1:1) 12. oktobra2002. u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo u fudbalu 2004.
Vidić je brzo stekao kapitensku traku i tokom tri sezone kao
kapiten, postigao je 12 golova u 67 mečeva, a karijeru u Crvenoj zvezdi
je završio sa duplom krunom 2003/2004. pod trenerom Slavoljubom Muslinom.
Crvena zvezda
Dve i po godine kasnije, Vidić je postao član omladinskog tima Crvene zvezde (1996-2000). Seniorsku karijeru je započeo 2000. u Spartaku iz Subotice, kao pozajmljen igrač. U Crvenu zvezdu se vratio nakon isteka ugovora, i bio je standardni član ekipe pod trenerom Zoranom Filipovićem.
Sa Crvenom zvezdom je osvojio Kup Jugoslavije u sezoni 2001/02. Za
reprezentaciju Jugoslavije debitovao je dok ju je vodio selektor Dejan Savićević protiv Italije (1:1) 12. oktobra2002. u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo u fudbalu 2004.
Vidić je brzo stekao kapitensku traku i tokom tri sezone kao
kapiten, postigao je 12 golova u 67 mečeva, a karijeru u Crvenoj zvezdi
je završio sa duplom krunom 2003/2004. pod trenerom Slavoljubom Muslinom.
Spartak
U julu 2004. je prešao u ruskog prvoligaša FK Spartak Moskva.
Detalji o transferu nisu otkriveni, iako je javljeno da je Vidić postao
najskuplji odbrambeni igrač u istoriji ruske premijer lige.
Nakon jedne sezone u moskovskom Spartaku, Vidić je prešao u Mančester junajted 5. januara 2006, za sumu od 7 miliona funti, dve i po godine nakon što je Mančester junajted prvi put pokazao interes za njega. Dobio je dres sa brojem 15, a debitovao je za Mančester kao zamena Rudu van Nistelroju u poslednjim minutima polufinalne utakmice Karling kupa protiv Blekburn Roversa 25. januara 2006.
U sezoni 2006/2007, Vidić je sa Riom Ferdinandom činio pouzdanu zadnju odbrambenu liniju. Svoj prvi gol u Mančester junajtedu Vidić je postigao 14. oktobra 2006. protiv Vigama, u kojoj je Mančester pobedio sa 3:1. Svoj drugi gol je postigao u pobedi na Portsmutom 4. novembra na Old Trafordu. Prvi gol u Ligi šampiona je postigao 6. decembra protiv lisabonske Benfike u utakmici u kojoj je Mančester slavio sa 3:1.
Vidić je polomio ključnu kost na utakmici Mančestera i Blekburna 31. marta 2007. i bio je van terena skoro mesec dana. Na teren se vratio kako bi suprostavio Milanu na San Siru
2. maja 2006, koji je Mančester izgubio 3:0 i ukupnim rezultatom 5:3 je
izbačen iz Lige šampiona. Uprkos ovome, Vidić je pružio solidnu igru
protiv Mačester sitija na gostovanju, gde je Mančester pobedio sa 1:0, a titula u Premijer ligi je obezbeđena dan kasnije kada je Čelsi igrao nerešeno protiv Arsenala.
Vidić je priznat za jednog od najboljih igrča u Premijer ligi i
Evropi. Vidić se ceni zbog izdržljivosti, sposobnosti da dobro igra
glavom i u odbrani i napadu i požrtvovanosti Zbog ovoga je stekao kultni status među navijačima Mančestera i često se poredi sa bivšim odbrambenim igračem Mančester junajteda Stivom Brusom zbog sličnih osobina.
8. novembra 2007. Vidić je produžio ugovor sa Mančester junajtedom na još dve godine, a ugovor ga drži u Mančesteru do 2012. Na kraju sezone 2007/2008 fudbaleri koji nastupaju u Premijer ligi su izabrali Vidića, Rija Ferdinanda i Kristijana Ronalda u idealan tim Premijer lige. Mančester je odbranio titulu u poslednjem kolu sa dva boda ispred drugoplasiranog Čelzija. Čelzi i Mančester su igrali i u finalu Lige šampiona 21. maja 2008. u Moskvi, gde je Mančester trijumfovao nakon izvođenja jedanaesteraca. Vidić je bio jedini strelac za Mančester u porazu u utakmici Superkupa Evrope od Zenita.
Каријеру је почео у Рудару из Косовске Митровице, где су његов таленат приметили скаути ФК Војводина.Са само 14 година, 1999. године прелази у омладински погон Војводине. Унаредне 4 године, Красић је играо за све младе селекције Војводине ибио капитен омладинског тима.
Јануара 2004. године, ЦСКА из Москве купује Красића од Војводине за 2.5милиона евра. Већ у првој сезони у Москви, ЦСКА осваја Куп УЕФА, аКрасић учествује у том успеху. Српски фудбалер је одиграо 3 утакмице напуту до европског трофеја уклјучујучи и финале. У наставку каријере уЦСКА, Красић је освојио 2 титуле првака Русије (2005 и 2006) и три Купа(2005, 2006 и 2008), као и Суепркуп Русије 2006 и 2007. Красић јепостао стандардан члан једног од највећих руских тимова и једна однајвећих звезда клуба са којим је редовно учествовао у Лиги шампиона.Након сјајних партија у Русији и европским такмичењима, као и одличнихигара за српску репрезентацију, Красић је током 2009. године постаовеома тражен од стране великих европских клубова. У лето 2009. Красићје био на мети Реал Мадрида и Бајерна, али су ти трансфери пропали. Усептембру 2009. у медијима се говори да је његов трансфер у Милан за 15милиона евра известан
Красић је био кључни играч младе репрезентације Србије и Црне Горена Олимпијади 2004., као и на Европским првенствима до 21 године 2004,2006 и 2007.
Био је у тиму који је играо финале Европског првенства до 21 годинеу Немачкој 2004. године, али није играо ни у једном мечу. Два месеакасније, на Олимпијади у Атини, Красић је био члан тима који јенеславно завршио такмичење. Маја 2006. године, Красић је био кључнииграч младе репрезентације која је на Европском првенству у Португалуизгубила у полуфиналу од Украјине после извођења једанаестераца.
Последње наступе за младу репрезентацију имао је на Европскомпрвенству у Немачкој 2007. када је помогао екипи Србије да дође дотитуле вицешампиона Европе.